"Malo gradova na svijetu ostavlja tako upečatljiv prvi dojam i čim ugledate Dubrovnik želite mu se približiti i ući u njega" – opisuje autor članka svoje prve impresije o Dubrovniku koristeći "shakespeareovske" atribute.

"Dubrovnik je ponovno otmjeno odredište koje poput magneta privlači poznate. Oprah Winfrey tražila je kuću koja bi bila na prodaju na glavnoj dubrovačkoj ulici Stradun; Kevin Spacey je proslavio svoj 50. rođendan u Villi Agave, iznimno otmjenom privatnom zdanju u sklopu Hotela Excelsior; a filmske zvijezde i glazbenike svih profila možete vidjeti kako uživaju u delicijama na terasi restorana Nautika, kojega odlična hrana i lokacija čine jednim od najboljih europskih restorana. Godine 2008. Nautika je proglašena za šesti najromantičniji restoran na svijetu. Hrana i usluga su vrhunske kakvoće, a obje terase su prelijepa mjesta za sjedanje i uživanje u nezaboravnom pogledu na pučinu u suton. Nautika je vrijedna uloženog novca."

Stari grad je prekrasan, netaknut. Iako su me upozoravali da je hrana užasna, imao sam jedan povijesni obrok u Dubrovniku i dva izvan grada. Uz nekoliko groznih.

Hotel Excelsior je praktičan i na izvanrednoj lokaciji. Blagovaonica može primiti 600 ljudi, tu su i dvorane za konferencije, jedna od njih može primiti 500 osoba; ovdje se održava puno škotskih i španjolskih vjenčanja.

Naš apartman je bio veličanstven. Ogroman, lijepo namješten, s prostranom terasom i zadivljujućim pogledom na more i stari grad. Unutrašnjost hotela je dobro dizajnirana. Brojni fini sagovi oživljavaju mramorne podove.

Ono što je izvanredno u Hrvatskoj su njeni ljudi. Neizmjerno su ugodni, nasmiješeni, uslužni.

Kupaonica je bila toliko složena da je za snalaženje trebao priručnik s uputama od 100 stranica. Slavine su bile poput priveznih brodskih bitvi s oblim ručkama; tuš - kao svemirski brod. Ovdje nije bilo mjesta jednostavnosti.

Tu je i fantastična terasa za blagovanje gdje sam pojeo svoj prvi hotelski ručak.

Vlasnik hotela, Goran Štrok, i njegova supruga, Renata, bili su krajnje gostoljubivi. Proveli su nas unaokolo; a kad to nisu radili oni, onda je to činila Nikolina Vicelić (šarmantna dama zadužena za odnose s javnošću u hotelu Excelsior) i divna direktorica hotela, Jasna Đurković.

Predlažem da posjetite Dubrovnik prije nego što ga nestane. Nove građevine uzdižu svoje ružne glave. Uskoro će izgledati kao Costa Brava. Sad ima divno ozračje i nevjerojatnu ljepotu arhitekture.

Imali smo odličan obrok u restoranu Nautika, uz zidine starog grada. On je u vlasništvu dobro raspoloženog mještanina, Mata Đurovića. Marinirani škampi s kozjim sirom bili su nevjerojatni; svježi, iz Jadrana. Medaljoni od mlade teletine, prošek, slatki umak od grožđica i bijelog vina s pjenicom od graška i stošcem od krumpira - veličanstveno. Jednako kao i obližnja tvrđava na stijeni, koja se uzdiže iz mora, gdje je Daniel Day-Lewis igrao Hamleta.

Moja slastica bila je torta od skorupa, opisana kao kremasti kolač s maslacem, jajima, bademima i koricom od limuna. Još jedan trijumf!

Već godinama želim prekrižiti Hrvatsku na mom popisu odredišta za provođenje godišnjeg odmora. Pa, kažem odmora, ali moje putovanje u Dubrovnik, na obalu Jadrana, više je izgledalo kao posao – imao sam samo dva i pol dana za pregled i provjeru mjesnih restorana, hrane, kulture i vina. Bio je to vrlo pretrpan raspored, ali sam uzeo sa sobom svoj štap i opremu za svaki slučaj. Nikad se ne zna na što ćeš naići.

Prvog dana stigao sam u nedavno obnovljeni hotel Excelsior, s kojeg se pogled pruža na more i otok Lokrum, i krenuo na kasni ručak u obližnji restoran Proto. Znao sam da je hrvatska hrana talijanizirana, usprkos tomu što su, naravno, mještani kojima sam to spomenuo odlučno odbacili tu tvrdnju odgovorivši da je nasuprot tomu talijanska hrana pod vrlo velikim utjecajem njihove kuhinje. Ne želeći ulaziti u žučne rasprave, zaustavio sam se na tome. Naručio sam platu lokalnog dalmatinskog pršuta koji je bio savršen i prilično sličan dobro priređenom Parmanskom pršutu – ups! Nastavio sam s gulašem od hobotnice i palentom obojenom crnilom od lignji – jednostavno i konkretno.

Nakon ručka prošetali smo Dubrovnikom, klasičnim primorskim gradom opasanim zidinama. Kad u njega uđete, oko vas nema automobila, samo dobro uglačane kamene ulice – nikad nisam prošao nijednom ulicom tako dobro održavanom i čistom kao sunce. To mjesto izgleda poput filmskog seta, usprkos tomu što ima malo previše suvenirnica za moj ukus. Zapravo sam ušao u neke od njih budući moj prijatelj skuplja predmete vezane uz ribe. Ipak, ništa nisam ponio kući u kovčegu.

Večerao sam u restoranu Nautika. To je odličan ambijent, s više terasa ispred blagovaonica smještenih na više razina. Započeli smo s rižotom od sipe, u kojem je također bilo dobro upotrijebljeno crnilo. Jesti to dvaput u istom danu – bio je to rekord u mojoj knjizi, ali oba puta jelo je bilo vrlo dobro, iako se rižot pojavio s neobičnim mrljicama nečega na rubu tanjura. Siguran sam da to nije spadalo u sastavni dio jela i nije mu nimalo poboljšalo okus. Sljedeće jelo bila je neočekivana radost - cijeli brancin pečen u soli, savršeno pripremljen i srećom bez dodataka. Bio je poslužen s pohvale vrijednim umakom od maslinovog ulja napravljenim s otopinom ružmarina i zgusnutim žumancem jajeta, dosta sličnim holandskom umaku ili majonezi. Bila je to savršena večera zalivena s lokalnim bijelim vinom Pošip.

Kamenice su bile nešto što nisam baš očekivao na jelovniku za vrijeme ovog odmora, ali sljedećeg smo dana otišli na izlet u Ston, mjesto udaljeno oko sat vremena prema sjeveru, na poluotoku Pelješcu, da bismo to jutro proveli s ribarom uzgajivačem kamenica na njegovom brodu. Kamenice se ne uzgajaju u ležajima/gredicama kao što to viđamo u Ujedinjenom Kraljevstvu nego vise na konopcima poput mušula (dagnji), i to je plosnata vrsta kamenica, Ostrea Edulis. Uzgajivač nam je rekao da ih često pojedu ovrate koje dolaze u zaljev na lako stečenu večeru. Zabacivao sam mamac između konopa s kamenicama dok mi je on govorio, pa me to ponešto uzbudilo kao što možete i zamisliti, no nisam imao sreće.

Iz čamca smo iskočili ravno u restoran Kapetanova kuća i pogodite što nam je stiglo na stol kao predjelo? Da, pogodili ste, crni rižoto, ali ovog puta s umješanim školjkama. Ovdje smo se približili Guinnessovom svjetskom rekordu – tri obroka s crnilom zaredom! Ovo je jelo posluženo u školjkama i uistinu je poprimilo okus mora. Vi koji niste kušali jela s rižom zacrnjenom crnilom, nemojte se uspaničiti. To je odličan lokalni način kuhanja i ovdje to oni rade uistinu dobro.

Sljedećeg dana otišli smo južno od Dubrovnika u vinariju Gruda. Nakon obilaska vinograda sjeli smo kušati vino uz neke lokalne sireve. Zapravo nisam nikada vidjeo nijedno hrvatsko vino na vinskim listama nigdje u Ujedinjenom Kraljevstvu – ili bilo gdje drugdje, kad smo na tome. Kušali smo Plavac Mali, berbu iz 2006. godine, vino srednje klase koje bi se moglo mirne duše naći na mojoj vinskoj karti, potom Merlotinu iz 2006. koja je zrila 18 mjeseci u francuskoj hrastovini i koja je bila najskuplja na vinskoj listi. Prešli smo zatim na Cabernet Sauvignon Trajectum 2006, ponovno izvanredno vino. Mogli bismo bilo gdje u svijetu kušati takva izvrsna vina.

Bio sam malo zaintrigiran i htio probati lokalni rosé, jer izgleda da svi mještani s podcjenjivanjem gledaju na pijenje tog ružičastog vina. Nisam siguran zašto je to tako, s obzirom da se okolnosti i more i morska hrana s njim savršeno slažu - da smo u Španjolskoj, ono bi bilo na stolu svakog restorana. Kad smo konačno došli do roséa, načinjenog od grožđa vrste kadarun, nije mu uopće bilo nikakve zamjerke. Imalo je izvrsnu, lagano hrđavu boju, kakvu ja volim, i ugodnu suhoću. Uz to, bilo je i jeftino.

Ručak nakon posjeta podrumu bio je uistinu onakav kakvog sam jedva čekao. Bilo je to u seoskom restoranu imenom Konavoski dvori, koji je specijaliziran za jela od janjetine i teletine pripravljena u žeravi otvorene vatre ispod peke, tradicionalnog željeznog «zvona». Mora se proći pored lonaca na ulazu, tako da se okusni pupoljci bude i prije nego se sjedne za stol. Prvo što sam naručio bila je boca roséa. Otpočeli smo s lokalnim dimljenim mesom i sočnom palentom s pirjanim puževima, ali glavna je predstava bilo jelo ispod peke. Nadao sam se da će jelo stići u velikim komadima mesa uz kost, ali meso je bilo razrezano na manje komade, što je šteta, no usprkos tomu bilo je vrlo ukusno, posebice uz kriške krumpira i luka ispečene ispod mesa. Mi smo se strogo držali roséa i naručili i drugu bocu ( ili je to bila treća?). Sjedali smo i gledali divlje potočne pastrve u rječici Ljuta koja protječe upravo ispod restorana, iako sam, što je tipično za mene, ostavio svoj putni ribarski štap u hotelu.

Nagrađivani Chef Mark Hix ima istoimene restorane u Smithfieldu, Londonu i Lyme Regis, Dorset. Njegova najnovija knjiga Britanska sezonska hrana (25£, Quadrille) sad je u prodaji.

KAKO STIĆI

British Airways leti za Dubrovnik s londonskog Gatwicka. Pridružite se Executive Clubu i uštedite do 2.135 BA milja kad letite preko Kluba Europe u Dubrovnik.

Mjesto: Restoran Nautika, Dubrovnik

Zašto tamo: u gradu u kojemu se smjenjuju pogledi (otoci, barke, krovovi), ovaj restoran, s pogledom na uvalu koja se vješto izdvojila od gužve, može se pohvaliti čarobnim pogledom.

Ozračje: Stari dio grada okružen zidinama, čije se ulice sjaje od desetstoljetnog prolaza posjetitelja, izgleda kao muzej koji je oživio. I nema boljeg mjesta koje će odraziti vaše mjesto u povijesti od tarace u Nautici: dvije kamene tvrđave, izvrsni primjeri savršeno očuvane srednjovjekovne ljepote, uranjaju u plavi Jadran, a jedrilice svako malo režu valove.

Mamac za tek: promatrate more! Dakle, naručivanje bi trebalo biti jednostavno. Nautika se specijalizirala za morske specijalitete, specifično za Dalmaciju, kao što su brancin u umaku od liganja (crnilo), ili medaljoni od jastoga na korčulanski (posluženi na salatu s domaćim maslinovim uljem i ocatom).

Prošli put kada sam posjetila Hrvatsku izvještavala sam o posljedicama raspada bivše Jugoslavije. Kakva razlika nakon jednog desetljeća! Hrvati su se zdušno potrudili da te mračne dane ostave iza sebe i energičnost kojom pristupaju turizmu je svježa, ali ne i naporna. Iako volim putovanja, ne volim se osjećati kao turist.

Za razliku od nekih drugih mjesta na Mediteranu gdje je turizam uništio svaki trag autentične lokalne kulture, Hrvati ostavljaju dojam kao da misle "dobro nam je i bez vas, hvala vam lijepa", tako da za vrijeme vašeg boravka doista osjećate da ste ušli u neki drugi svijet. Povrh toga, more je bistro, a ljudi (što moj muž nije prestajao isticati) su spektakularno lijepi.

Dubrovnik je dragulj u hrvatskoj kruni i tim smo čudesnim gradom opasanim zidinama završili naš posjet – ali smo ga započeli u Splitu, malo sjevernije. Tu je dolazila elita Rimskog carstva uživati u svom ratnom plijenu. Car Dioklecijan izgradio je tu svoju palaču, čiji dijelovi još uvijek stoje. Kroz stoljeća su se unutar njezinih ostataka nakalemile katedrala, kuće, trgovine... Možda zvuči kao mješavina svega i svačega, ali nekako se sve savršeno uklapa i pretvara ovu lokaciju u nešto više od povijesne ruševine – u spomenik prošlosti koji i danas živi.

Nerado odlazeći, odlučili smo se na četverosatnu vožnju obalom do Dubrovnika. Prolazili smo pored bezbrojnih plaža s hotelima i apartmanima koji su se nizali uz cestu. Sigurna sam da nismo jedini koji smo prolazeći ovuda maštali o kupnji jedne od ovdašnjih vikendica. Automobilima je zabranjen promet unutar srednjevjekovnih zidina Dubrovnika, a njegova široka glavna ulica, duž koje su nanizani kafići, popločana je svijetlim kamenom s kojeg se odražava zalazeće sunce. Osjećaj je kao da ste zakoraknuli u neki zlatni pejzaž i nismo mogli odoljeti da se ne vratimo tamo svaki dan. Srećom je naš hotel, luksuzni Excelsior, bio udaljen samo deset minuta hoda od Staroga grada, tako da smo se nakon zalaska sunca mogli prošetati natrag, staviti dijete na spavanje, prepustiti njegovo čuvanje babysitterici (što će vam hotelsko osoblje rado pomoći organizirati) i vratiti se u grad na večeru.

Našli smo savršeno mjesto – Nautika, restoran na terasi s pogledom na gradske zidine i more. Bilo nam je tako dobro da smo se vratili tri večeri zaredom.

Gradske zidine čuvaju grad već stoljećima. Dok se šetate zidinama možete zamisliti kako je nekoć izgledalo tu držati stražu. Sa zidina imate otvoren pogled na stanove, vrtove i kuće – opet ona čudna mješavina povijesnog i sadašnjeg koja je tipična za Hrvatsku. Byron je rekao da je Dubrovnik dragulj Jadrana. Bio je u pravu, ali smo otkrili da i Split sjaji poput dragulja.

PRIJEVOZ: British Airways (0870 850 9850/ http://www.ba.com) nudi povratne letove iz Gatwicka za Split ili Dubrovnik od L110. Holiday Options (0844 477 0451/ http://www.holidayoptions.co.uk) nudi aranžman od sedam noćenja s doručkom u hotelu Le Meridien Lav u Splitu (informacije: 00 385 21 500500/ http://www.lemeridien.com/split) od L730 po osobi, L484 za djecu, uključujući povratni let iz Gatwicka i transfere. Isti paket u Hotelu Excelsior u Dubrovniku (20 353353/ http://www.hotel-excelsior.hr) iznosi od L590 po osobi, L424 za djecu. Iznajmljivanje automobila na zahtjev. Hrvatska turistička zajednica: 020 8563 7979/ http://www.croatia.hr.

"Nakon što sam bacio pogled na kulturno-povijesne znamenitosti – ono što je možda bila prva Europska ljekarna, i gotičko-renesansni Knežev Dvor - uputio sam se na ručak u Atlas Club Nautika, koji se već dugo smatra najboljim restoranom u gradu. Nautika je smještena u ponešto sumornoj nautičkoj akademiji iz 19. stoljeća odmah izvan masivnih gradskih vrata ispred kojih se nalazi most za dizanje; dva kata svečanih blagovaonica nastavljaju se u dražesne sunčane terase koje gledaju na more."

"Na gornjoj terasi Nautike naručio sam Šefovu salatu sa škampima, i kozice u umaku od češnjaka i peršina. Odmah je postalo jasno zašto mnogi ljudi, uključujući i Talijane, naglašavaju kako je hrvatsko dno Jadrana kamenito umjesto blatno i smatraju hrvatske plodove mora kvalitetnijima od talijanskih."

Uz hebrejska, tu su i japanski znakovi i još šest jelovnika na drugim svjetskim jezicima. Restoran Nautika ponad krovova natiskanih kućeraka ribarske četvrti Pile, u stijenama i tvrđavama zaštićenoj vali u Dubrovniku, od ove je godine definitivno svjetska adresa na globalnom zemljovidu luksuza. Već uoči ljeta mjesto na terasi treba rezervirati u prijepodnevnim satima. Ako se traži stol s najboljim pogledom, onaj s brojem 35, onda je rezervaciju uputno ishoditi i koji dan unaprijed. Uoči ljeta najviše su se tražila jela od šparoga i artičoka, što su obvezne točke restorana koji naglašava sezonski pritok namirnica. Puževi u dingaču na pelješki način bilo je jedno od najugodnijih iznenađenja. Mladi kozji sir s aromatičnim južnodalmatinskim medom odlična je lokalna interpretacija starih talijanskih navika. Poslužiti fete mirisnog sira s kockama meda u saću, umjesto rutinskog mednog preljeva, upravo je dosjetka koja izdvaja vrhunske restorane od solidnih.

Cijene nisu tema

Svaki novi jelovnik nosi uz mijene godišnjih doba i tematske priče. U ovome, šef kuhinje Nikola Ivanišević reagira na veliki preporod vrhunskog maslinarstva u Hrvatskoj. Najbolje dijelove najcjenjenijih riba nudi u bijelo-crnoj emulziji. Napravio je svoju osobnu kupažu tri odabrana maslinova ulja i izmiješao ih sa sipinim crnilom. Od aperitivne dubrovačke malvasije do kućnog pelinkovca začaranog po staroj obiteljskoj recepturi, nadopunjuju se seljačka, pučka, gosparska i moderna mondena kuhinja: lopudski brodet s palentom u susjedstvu kavijara beluga malossol. U Nautici se popije više crnjaka iz podruma dvorca Petrus nego u bilo kojem drugom lokalu u Hrvatskoj. A cijene, kako bi to rekli arhitekti, više nisu tema. Relacije Nautike sada su u svakom segmentu globalne, pa se i cijena porcije vrhunskog kavijara od 1280 kuna, umjesto šokantnom, može nazvati samo primjerenom. Namirnice, kuhanje, prezentacija, podvorba ugrađeni su u cjenik, kao i najam prostora čiji je mjesečni iznos u kunama šesteroznamenkast.

Mnogi Talijani bi bez sumnje ovu izjavu osporili. S druge strane, mnogi vlasnici restorana u Veneciji i u pokrajini Puglia, priznaju da je većina najbolje ribe koju talijanski ribarski brodovi donose ipak uhvaćena u Hrvatskoj, pogotovo škampi i brancini, kao i školjke svetog Jakova i grdobine. "Kvaliteta njihove ribe je stvarno očaravajuća" izjavio je Cesare Benelli, vlasnik restorana Al Covo, jednog od Venecijanskih najpoznatijih ribljih restorana.

Moja žena Betsey i ja smo se, kušajući Dalmatinsku ribu i školjke, sa zadovoljstvom uvjerili u navedene tvrdnje uživajući u besprijekorno pripremljenoj ribi. U Veneciji su najbolji "pjati" oni najjednostavniji; avanture u kreativnost i kompleksnost često završavaju fijaskom.

Ali, restorani poput Prota – nekoliko koraka od dubrovačke glavne ulice, čiji je kamen ulašten do visokog sjaja koracima stotina tisuća prolaznika, kupuju najbolje i znaju točno što s tim učiniti. Bili smo očarani slatkim, magično mekanim gamborima pečenim na žaru, te škampima koji su bili tako bucmasti da bi mogli proći kao mladi jastozi.

Doživjeli smo rakete okusa koje su nas pogađale direktnim udarcima. Mladi nam je konobar rekao: "Ovo jutro kada su stigli još su bili živi – dvije ili tri minute na ražnjiću, ovisno o veličini i to je sve."

Naš ručak u Protu je bio jedan od onih obroka gdje je sve savršeno funkcioniralo. Naš stol, prekriven morsko plavim stolnjakom, bio je zaštićen tendom od prodornih podnevnih zraka sunca, te ujedno hlađen laganim povjetarcem. Nisam baš neki ljubitelj riblje salate, ali moje predjelo je bilo osebujno – mješavina delikatno začinjenih mladih hobotnica, sočne male mušule, isjeckan mladi luk, zrele rajčice, svježe crne masline i okrugle sočne mediteranske kopare. Betsey je dobila gambore s umakom od šafrana i pinja, gdje je svako zrno riže bilo osebujno i malo hrskavo, a salata od grkaste rikule začinjena domaćim maslinovim uljem s Korčule. I sam Dr. Illy bio bi zadovoljan espresso kavom sa savršenom kremom na vrhu.

Londonske novine opisuju dalmatinsku obalu kao "nova Azurnu obala", a Dubrovnik kao "novi St. Tropez". Amerikancima više sliči na Main – s malo više sunčanih sati i naravno, dosta više romaničke, gotičke i renesansne arhitekture, ali ipak s istovjetnim borovim šumama i otocima.

Velika grupa s našeg broda se okupila na večeri u restoranu Atlas club Nautika. Sjedali smo za dugačkim stolom na taraci a pogled je "pucao" na mjesecom obasjanu tvrđavu Bokar, jednu od utvrda sagrađenu u 15. stoljeću, koja se nalazi u sklopu savršeno očuvanih gradskih zidina. Gambori su opet bili sočni, veličinom malo manji, a šef restorana je na srebrenom pladnju nanizao svjetlucave ribe među kojima je dominirao veliki pagar.